Memoari jednog rogonje – Erotska prica

192
Share
Copy the link

Bilo je trenutaka kada mi se moja žena, Lidija, učinila sumnjivom i kada sam pomišljao da me vara no brzo bih te i takve sumnje otklanjao misleći kako si to samo utvaram. No neki čudni pozivi i prekidanje linije kada se ja javim, SMS poruke koje su joj stizale a koje je ona brzo brisala opet su budile moje sumnje. Inače žena mi je vrlo atraktivna i bio sam svjestan toga da je mnogi muškarci žele. No da skratim i ispričam vam kako sam napokon saznao da su moje sumnje bile opravdane.

Izvjesno vrijeme osim svog stalnog posla honorarno sam surađivao s jednim tipom kojeg sam slučajno upoznao preko nekih poznanika. Neću ovdje namjerno pisati o kakvom je poslu bilo riječi niti ću spomenuti njegovo pravo ime. Recimo da se zvao Marin. Primijetio sam da kada bi Marin navratio kod nas doma, a navraćao je često baš zbog posla, moja žena je na neki čudan način mijenjala svoje ponašanje. Teško mi je objasniti kako je to izgledalo no ja sam to primijetio iako isprva nisam tome pridavao značaj. Priroda mog posla je takva da radim u smjenama. To uključuje i noćna dežurstva te rad vikendima. Tog dana radio sam noćnu smjenu. Marin je navratio do mene na posao nenajavljeno. Otišli smo na kavu i pričali uglavnom o zajedničkom poslu. Nakon otprilike sat vremena on je otišao, kako je rekao, kući a ja sam se vratio na posao. Tada se probudio taj crv sumnje. Sjedio sam na poslu i razmišljao. Prošla su možda dva sata a ja jednostavno nisam mogao izdržati. Rekao sam kolegi na poslu da se osjećam loše i kako ću otići doma a ako bude kakvih problema neka me nazove.

Sjeo sam u auto i zaputio se kući. Usput sam stao na benzinskoj. Natankao gorivo i odlučio u kafiću, koji je bio u sklopu benzinske, popiti kavu. Dok sam ispijao kavu pomislio sam kako je sve ovo glupo i kako su moje sumnje zasigurno neopravdane. No sada više nije imalo smisla vraćati se na posao. Krenuo sam doma i došavši ispred zgrade gdje smo stanovali pogledao sam po parkiralištu ne bi li vidio Marinov auto. Nije ga bilo. Mislio sam, ako mi već jebe ženu nije toliko glup da auto ostavi ispred zgrade. Došavši ispred vrata stana lagano sam gurnuo ključ u bravu i tiho otključao vrata. Ušao sam u hodnik koji je bio u mraku. Lijevo su bila vrata koja su vodila u sobu i ista su bila zatvorena no u sobu se moglo ući i na druga vrata iz blagovaonice. Tiho na prstima ušao sam u kuhinju i pogledao prema blagovaonici. Vrata su se otvarala prema meni i bila su gotovo skroz otvorena. Iz sobe se čulo stenjanje. Stajao sam kao ukopan i osluškivao. Da, nije bilo greške, bilo je to stenjanje moje žene. Tiho sam se primaknuo vratima… Iz sobe na pod blagovaonice padala je prigušena svjetlost noćne lampe. Lagano centimetar po centimetar pomicao sam glavu a činilo mi se da traje čitavu vječnost. Napokon sam provirio iza vrata. Između nogu svoje žene vidio sam Marina. U stvari njezine noge bile su visoko na ramenima Marina koji je u nju žestoko zabijao svoj kurac. On mi je bio okrenut leđima, ona ispod njega tako da me nikako nisu mogli vidjeti. Ne znam koliko dugo sam promatrao taj prizor ali nije to dugo trajalo. Koljena su mi se tresla i bojao sam se da ne padnem. Drhtavih nogu tiho sam se zaputio nazad prema hodniku. Opet sam tiho otvorio ulazna vrata i izašao na stubište. Činilo mi se da sam tek sad počeo disati. Uistinu ne mogu opisati taj osjećaj. Nisam koristio lift već sam se spustio pješice.

Lutao sam kvartom paleći cigaretu za cigaretom. Napokon sam sjeo na klupu u parku a misli u glavi nikako nisam mogao srediti. Već se počelo razdanjivati pa sam otišao do obližnje tržnice gdje se otvaraju prvi kafići. Kupio sam novine i sjeo u kafić. Ispio sam nekoliko votki držeći novine ispred sebe ali apsolutno ništa pročitao nisam. Kada sam bio siguran da je Lidija otišla na posao vratio sam se u stan. Opijen votkama brzo sam zaspao.

Probudivši se prvo sam otišao pod tuš. Ponovo sam legao u krevet i sada su mi misli bile sređenije. U glavi sam vrtio film protekle noći. Slika Lidijinih nogu na ramenima Marina stalno mi je bila pred očima. Moram priznati kako sam i sam bio iznenađen spoznajom da uopće nisam ljut.